Brendon Sanderson - Maglorodni: recenzija

Putopis: Sinagpur, Malezija, Indonezija; treći dan - prvi ceo dan u Singapuru

 

Botanička bašta


Treći dan: prvi celi dan u Singapuru 

    Ustali smo oko 9.30, što opet nije bilo loše, jer sam spavao oko 7 sati, a devojka je zaspala i ustala 1,5 sat pre mene, tako da je spavala slično. Uprkos tome da nismo nešto previše spavali (ja spavam 8, a idealno 9 sati, treba mi malo više), verovatno nas je gurao adrenalin novog mesta i nismo bili umorni uopšte. Iako sam u beleškama za putovanje imao da sledećeg dana idemo ujutru u GBTB, odlučili smo se da zamenimo dane, i da nam ovo bude dan za prirodu, a da sutra idemo u GBTB. Izašli smo iz apartmana oko 10.00. Pre ovog puta sam se čuo sa bratom koji je živeo u Singapuru, i koji mi je dao savete za obilazak i klopu, i na tome mu jako hvala jer nam je smanjio dosta vremena i energije u istraživanju i lupanju glavom, em u Beogradu, em u Singapuru. Naime, znali smo uvek gde ćemo uveče jesti, ali ovo jutro su sve njegove preporuke bile predaleko tako da smo u blizini hotela otišli u jedan indijski ulični restoran, i, hrana, iako prilično ljuta, je bila super.


Doručak



    Nakon jela smo krenuli pravac botaničke bašte, koje su UNESCO world heritage site. Tamo smo došli autobusom, i odmah mi je bilo jasno zašto je tako. Naša botanička bašta u odnosu na ovo deluje kao nesređeno dvorište. Ogromna, puna različitih putanja i putića, i mnoštva zanimljivog bilja. U jednom trenutku vidiš da ima i deo sa tropskim rastinjem kroz koji ide samo jedan drveni dugački most. Botanička bašta je besplatna, a postoji i deo sa orhidejama, koje su nacionalno cveće i simbol Singapura (mislim, nisam proverio) koji se plaća 1.200 din po osobi. E sad, tu sam je malo zeznuo jer pisalo je da je za studente jeftinije, svega 2€ po osobi, a ja nisam proverio da li je samo za singapurske studente ili sve, pa sam tada bio ljut na sebe. (Sada kada pišem sam laganiji, prvo jer je prošlo vreme pa mi je nebitno, a drugo jer sam posle pitao svuda gde piše i uvek je bilo za studente u toj zemlji.) Preporučujem da se uđe samo ako voliš cveće, lepe boje i to, inače je slična fora kao ostatak bašte. Nakon bašte, smo na preporuku mog brata otišli još na sever Singapura, u deo koji je oko MacRitchie jezera, tu je jedna jako lepa pošumljena oblast, i generalno Singapur se vidi da se jaaako trudi da bude zelen grad, gledaj i uči Beograde. Tu postoji više mogućih treking ruta, a mi smo izabrali jednu, koja ukupno traje oko 3 sata, a na sredini puta se dolazi kod mostića koji je u visini vrhova krošnji, a s obzirom da je ispod njega klisura, visina do šumskog poda je oko 50 metara. 

Viseći most

Usput smo videli i male majmune


    Kao u nekoj Indijana Džons priči, viseći most kroz džunglu odakle vidiš sve, prelepo! 🥰 Već pred kraj rute su krenule da klecaju noge, pogotovo što smo i pre toga u bašti hodali preko 3 sata! Vezano za taj mostić, on radi do 16.45, a tempirali smo, i dali gas da stignemo na vreme, i stigli smo u 16.35, taman pred kraj 😁. Umorni, imali smo dve opcije: ili ćemo ići kući, potpuno zadovoljni jer smo jako dosta šetali, ili da nastavimo obilazak i odemo do Male Indije. 
Deo sa stepenicama gde su krenule da klecaju noge


    Iako sam priličan lenjivac u Beogradu, ipak sam dosta platio ovo putovanje, i svako vreme u hotelu je vreme koje si mogao da provedeš upoznajući novu kulturu i grad, tako da smo se šetali po Maloj Indiji. Koliko različito mesto u odnosu na Singapur! Singapur, sa svim svojim pravilima i kaznama je kao konj sa pokrivkama za oči — samo ideš pravo i radiš kako ti se kaže, a Mala Indija je puna života luda i haotična.

Ovakvih znakova ima svuda


    Otišli smo do Mustafa centra da tamo kupimo magnete i suvenire, to je jedan ogroman tržni centar od 6 spratova, a u njemu su lokali i ljudi spakovani kao sardine. Ne volim takav način života, ali mi je bilo zanimljivo da se upoznam kako ljudi žive na dnevoj osnovi. Završili smo sa kupovinom (cene su smešne, magnet je oko 120 din), i otišli smo u njihov noćni bazar — auh brate, sad ću da napišem jedan nisam rasista, ali momenat. Naime, nisam rasista, ali ovi Indijci su toliko čudniji od nas Evropljana, da bi pomislio čovek kako nisu normalni. Svaki štand ima mikrofon, svi se deru nešto svoje da te privuku, hiljadu mirisa, znači opšte ludilo. Kako oni sami ne polude — ne znam. Takođe, nisam rasista, ali, po zakonu indukcije, 90% Indijaca ne poštoju ličnu higijenu. (Za ovo ih delom razumem, jer kada si ceo dan u šetnji se oznojiš pa usmrdiš), to sve stoji, ali rođače, kako možeš da hodaš bos, i da jedeš hranu prljavim rukama? To veče smo večerali u uličnom restoranu po preporuci mog brata, prvi put butter chicken i chicken tika missala, i brate odlična su oba, što se kaže prste da poližeš 😹 (naravno to svi oni rade). 


Večera

Nakon svega toga i 25.000 koraka došli smo u hotel oko 22.30, mrtvi umorni.

Коментари