Ne znam koju ocenu da dam. S jedne strane početak mi je opet bio malo sporiji, s druge strane pročitao sam poslednjih 300 strana u 2 dana. Po mom mišljenju jako dobar završetak trilogije koji je završio svu logičnu priču za sve likove, ne bih mogao da dam 5/5 jer mi nije na istom nivou kao Čovek po imenu Uve.
Na početku upoznajemo novu porodicu iz Vresišta: Hanu, Džonija i njihovo četvoro dece: Tes, Tobijasa, Teda i Turea. Hana je babica koja u prvom delu knjige porađa bebu uz pomoć Ane, a Džoni je vatrogasac koji se uključuje u pomoć i čišćenje nakon što je oluja opustošila Vresište i Medvedgrad. Oba ova dodatka priči su mi pozitivna: konačno upoznajemo likove iz Vresišta da nam pokažu da to nije neko neprijateljsko demonsko mesto, a zatim i oluja koja ponovno pravi disbalans uništivši krov hokejšake dvorane u Vresištu, te ponovo tas bitnosti prevaguje na stranu Medvedgrada. Vresištanci (već upoznati, ali i Zuba) su zanimljivi likovi, dok to ne mogu reći i za Leva.
Lev je lik koga upoznajemo koji manipuliše i staje na stranu Amata nakon što je on posrnuo nakon povrede i kada je krenuo da pije. Jednostavno se nije uklopio u celu tu priču, previše je bio nezanimljiv i loš, a na kraju knjige kada Bakman pokuša da nam ga proda kao dobrog lika mi nije bilo uverljivo. Trenutak kada izdaje Amata na draftu ga karakteriše kao lošu osobu, i na kraju knjige kada vidimo da on to shvata kao lik, ne znam, nije mi bilo uverljivo. Tenzija u knjizi se nastavlja nakon što Bakman ubija Ramonu u oluji. Klasično Bakmanovsko, mi mislimo da je to Fatima, ali onda on izvlači tepih ispod nas. To je događaj koji startuje celu knjigu: u Medvedgrad se vraćaju Maja i Benji, Temu i Peter se zbližavaju oko Ramone, a povećavaju se tenzije između dva mesta, a pritisak narasta kada Lev traži Medveđu šapu zbog dugova koje je Ramona imala prema njemu. Drugar mi je rekao da mu se nije svideo put većine likova, ali ne bih mogao da se složim.
Svideo mi se Peterov razvoj preko interakcija sa Sakelovom i konačnog shvatanja šta mu je važno, Mira. Lea nismo pratili koga svakako niti volim toliko kao lika, Temu mi je bio zanimljiv, i dalje nije bio toliko razvijen, ali sasvim dovoljno, Džoni i cela porodica su mi bili zanimljivi, naročito Tes i Bobo. S druge strane, ceo deo oko novinara i Rikarda Tea mi je bio ok, nije mi bio dosadan, i bilo mi je zanimljivo kako se otkrivaju rupe i korupcije koje je koristio Frak, ali mi je za njega bilo prirodno da pomogne Peteru sa Katedralom i kaže da je on potpisivao dokumenta, to je bilo odlično, i bilo je dobro što se Rikard Tei nije mnogo pojavljivao, nije bio toliko zanimljiv lik, a ni tata i ćerka novinari. Delovi zapleta sa požarom u fabrici i tučom među huliganima su odlično odrađeni, i u tim trenucima sam gutao stranice. Prestonica (kako loš nadimak) je super razvijen s obzirom koliko je manje vremena imao od ostalih, a obrt radnje sa Benjijevom smrću i pucnjevima stvarno nisam očekivao.
Kad sam kod toga dela, deo sa Mateom i Rut je preko potreban, iako nije bio toliko zanimljiv za čitanje je bio veoma težak, ali mi je jako drago što je bio prisutan. Alisija i Sune su me malo podsetili na Uvea i Parvani, iako je Alisija dosta mlađa, ali kao što rekoh, Bakman odlično piše uverljive likove. Kraj knjige je zadovoljavajuć i ispunjavajuć za skoro sve likove, naročito što je Rikard Teo konačno izvukao deblji kraj (mada off-screen) i super je kako je Bakman čekao skoro kraj knjige da pokaže u jednoj jedinoj sceni kako Maja sreće Kevina (što smo znali), ali epilog da sada taj trenutak za Kevina traje zauvek, dok je Maji to samo trenutak, potpuno suprotno od cele radnje do tada, jako lep prikaz čovekove pobede nad drugima i sama sobom.
Bakman baš zna da piše reflektujuće i realne knjige.
🌟🌟🌟🌟⭐ 4,5/5
Коментари
Постави коментар